Revizionistički udar Gorana Nikolića ,glavnog urednika, na žrtve bugarskog okupacionog terora u Gornjem Ponišavlju, istorijsku istinu i, posledično, na nacionalnu i ljudsku čast žitelja Pirota i Gornjeg Ponišavlja izazvao je revolt javnosti.
U svojim člancima o pokretu otpora u Pirotu i Pirotskoj gimnaziji tokom bugarske fašističke okupacije 1941-1944. godine, koje uzimamo za primer, Nikolić iznosi osnovnu tezu da je postojala "značajna integrisanost“ žitelja Pirota i Gornjeg Ponišavlja „u bugarsku državu tokom rata“. Ta „značajna integrisanost“ odlikovala se, prema Nikoliću, „intenzivnim ekonomskim, kulturnim, mentalitetskim i rođačkim vezama“ naših ljudi sa okupatorima, „masovnim“ odzivom pirotske dece za odlazak u bugarsku okupacionu gimnaziju, kojoj Nikolić rođački tepa „Pirotska bugarska gimnazija“, te „masovnim“odlaskom (nasilno mobilisanih) žitelja anektiranog Gornjeg Ponišavlja u bugarske radne jedinice pod nazivom „trudovaci“. Usled takve „značajne integrisanosti“ našeg življa u bugarsku fašističku državu, zaključuje Nikolić, u Pirotu nije bilo ni pokreta otpora, jer su se, čita se između redova, pirotski „domorodci“ u najmanju ruku saglasili sa aneksijom Pirota i Gornjeg Ponišavlja koju je izvršila fašistička Bugarska.
Ne bi li značajno potkrepio svoj „doprinos“ novijoj istoriji Pirota, Nikolić odriče postojanje bugarskog okupacionog terora nad srpskim življem u anektiranom Gornjem Ponišavlju 1941-1944. Različitim, povremeno veštim, no moralno opskurnim tehnikama dokazivanja, zloupotrebljavajući pojedine istorijske činjenice, piše profašističku idiličnu bajku o bugarskim vojnicima i činovnicima koji su se „družili, opijali, kartali, igrali fudbal sa žiteljima našeg kraja, čak i kumovali njihovoj deci“; o Piroćancima koji su gotovo hrlili na rad u trudovake, o pirotskoj deci koja su „masovno pohađala“ bugarsku gimnaziju (strogo se čuvajući da ne pomene šta znači bugarska okupatorska naredba o obaveznom pohađanju progimnazije i ko i na koji način je obezbeđivao sprovođenje te naredbe bugarskih prosvetnih vlasti); o pirotskim ženama koje su hitale da prodaju proizvode na sofijskoj pijaci; o besprekornoj, neponovljivoj, gotovo oslobodilačkoj sreći koju su okupatori doneli u Pirot. U odbranu takvog stava autor poteže i svoj stav o „srpsko-bugarskoj raspolućenosti Piroćanaca“, da bi u jednom od članaka poentirao kako su srpski istorijski izvori za taj period krajnje nerelevantni, jer su „natopljeni ideologijom, prvo komunističkom, a posle nacionalističkom“ (valjda bugarski fašistički izvori koje je koristio to nisu), zbog čega se „u napisima o pirotskoj prošlosti nastalim u Srbiji nacionalizam i ranije i sada naročito ispoljava kao antibugarizam“.
Ovo je suština njegovih istraživačkih nastojanja i postignuća, ponižavajuće uvredljivih za građane Pirota.
U otvorenom pismo se traži da se Goran Nikolić razreši funkcije urednika Pirotskog zbornika zbog skandaloznih pseudosistorijskih pamfleta.
Ovo protestno pismo su potpisali i mnogi intelektualci od autoriteta.
Neki potpisnika su:
- Akademik prof. dr Ljubodrag Dimić, redovni profesor Filozofskog fakulteta Univerziteta u Beogradu, Odeljenje za istoriju, katedra za Istoriju Jugoslavije, i redovni član SANU;
- Prof. dr Radoš Ljušić, redovni profesor Filozofskog fakulteta Univerziteta u Beogradu, Odeljenje za istoriju, katedra za Nacionalnu istoriju novog veka;
- Prof. dr Dragosav Vojčić, raniji direktor Gimnazije u Pirotu, redovni profesor Fakulteta bezbednosti Univerziteta u Beogradu, u penziji;
- Prof. dr Vjekoslav Butigan, redovni profesor Filozofskog fakulteta Univerziteta u Nišu, u penziji;
- Prof. dr Svetislav Kostić, redovni profesor Filozofskog fakulteta Karlovog univerziteta u Pragu;
- Prof. dr Vojislav P. Jelić, redovni profesor Helenske književnosti na Odeljenju za klasične nauke Filozofskog fakulteta Univerziteta u Beogradu;
- Prof. dr Jovica Trkulja, redovni profesor Političkog sistema na Pravnom fakultetu Univerziteta u Beogradu, u penziji;
- Prof. dr Slobodan Đ. Kerkez, vanredni profesor Nacionalne istorije HH veka na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Nišu, u penziji;
- Dr Srđan Cvetković, viši naučni saradnik Instituta za savremenu istoriju Univerziteta u Beogradu;
- Viden Pančić, diplomirani pravnik u penziji, rođen 1930. godine, živi svedok terora bugarske fašističke soldateske tokom okupacije 1941-44. godine;
- Protosinđel Serafim Živković, nastojatelj Divljanskog manastira
(Glas javnosti)