Milica Maljković, rođena Bošković, bila je rodom je iz Donjih Rujana kod Livna. Njeno mirno detinjstvo prekinula je, kao i kod mnogih drugih, brutalnost Drugog svetskog rata.
Na Ognjenu Mariju, 30. jula 1941. godine, ustaše iz Rujana i okoline odveli su Milicu, njenu majku, sestru – ukupno 218 srpskih žena, dece i staraca iz ovog sela i žive ih bacili u jamu Ravni Dolac na Dinari.
Milica je bila među 14-oro onih koji su Božijom voljom preživeli pakao jame Ravni Dolac i dočekali da budu živi izvađeni nakon 42 dana provedena bez hrane u jami dubokoj preko 40 metara. Njeno, kao i svedočenje drugih ‘jamarica’, zabeležio je novinar i publicista Budo Simonović u svojoj knjizi Ognjena Marija Livanjska.
Knjiga je posvećena ustaškim pokoljima nad Srbima u Livnu i okolini, odnosno u selima na rubu Livanjskog polja, počinjenim u proljeće i ljeto 1941. godine, a ponovljenim i u najnovijim ratnim sukobima na tom području, posebno tokom 1992. i 1993. godine.
To je priča o 1.587 žrtava, pretežno dece i nejači, mučenih i na najzverskiji način ubijenih na gubilištima u okolini Livna.
U knjizi, koja je do sada doživjela šest izdanja, koja je prevedena i na engleski i ruski jezik, pored ostalog, nalazi se i spisak od 1.587 imena stradalih Srba iz Livna i okoline, na kojem je više od 700 mlađih od 15 godina. Među njima je i veliki broj tek rođene dece. Samo na spisku žrtava iz sela Golinjevo, u kojem su istrebljeni svi Srbi, recimo, nalazi se dvadeset i četvoro nekrštene dece.
Zločini u Livanjskom kraju odskaču po nemilosrdnosti i bestijalnosti koju su ustaše ispoljile, po tome što su ovde žive i zdrave ljude, pretežno nejač, bacali u jame „bezdanke” i onda ih danima dotucali kamenjem i bombama i morili žeđu i glađu.
Vrhunac svakako predstavlja jama Ravni dolac na Dinari, duboka više od 50 metara, u koju su ustaše na Ognjenu Mariju, 30. jula 1941. godine, bacile 218 žitelja, žena i dece iz sela Gornji i Donji Rujani. Njih četrnaestoro, trinaest mladih žena i devojčica i jedan četrnaestogodišnji dečak, nekim čudom su ipak preživeli i zahvaljujući prvenstveno jednom Hrvatu, ustaškom žandaru Vinku Tomašu, izvađeni i spašeni iz jame posle mesec i po dana. Dve od tih mučenica su Boja Lalić i Milka Maljković.
Da čudo bude veće, tri od tih preživelih mladih žena, Stana Lalić, Gospava Bošković i Sava Kozomara, bile u poodmakloj trudnoći. Stana u jami pobacila, a Gospava i Sava se normalno porodile dva-tri meseca pošto su izbavljene iz jame – Sava Kozomara čak rodila dvojke...
Zanimljivo je da je na svim od oko dvadeset u knjizi opisanih gubilišta, čak i u selu Golinjevu gde je svih 256 Srba završilo u jami, uvek nekim čudom ostajao neko da kaže kako je bilo, uprkos zlotvorima koji su na sve načine nastojali da sakriju svoje zločinačke tragove. Ako ništa drugo i neko od zločinaca je, pritisnut grižom savesti, vremenom progovorio.
Tako se, recimo, zahvaljujući Ismetu Duranu, mladom vozaču autobusa smrti saznalo o bestijalnim orgijama koje su ustaški koljači izvodili nad Srbima u šumi na Kupreškim vratima gdje se završavalo njihovo obećano spasonosno putovanje u Srbiju. Zahvaljujući grozomornoj ispovijesti Ismeta Durana, koja je našla mesta i u knjizi „Ognjena Marija livanjska”, znameniti Lordan Zafranović će snimiti one stravične scene ustaških zverstava u svom kultnom filmu „Okupacija u 26 slika” koji će ga proslaviti i kao čovjeka i kao sineastu (Zafranović – i to je malo poznato - nije pristao da iz filma izbaci te grozomorne epizode, tih nekoliko minuta užasa i ustaškog orgijanja čak ni po cijenu „Oskara”!).

Uprkos svemu, knjiga „Ognjena Marija livanjska” jeste knjiga tuge i bola, ali nije knjiga mržnje, već krik protesta protiv zla u ljudima, apel da se ono nikad i nigde više ne ponovi, poziv da se ne zaborave ni oni mudri, hrabri i plemeniti ljudi, inovjerci koji su imali snage i smjelosti da se i u tom obezljuđenom, svirepom vremenu uzdignu i odupru zlu i zlotvorima iz svoje vjere, da pokažu da su ljudi i da ljude ne cijene po kapama već po glavama - da ne gledaju ko se kako krsti i ko se kako Bogu moli...
(Glas javnosti)