Njihove glavne optužbe prema tadašnjoj medijskoj sceni uključivale su:
Medijska pristrasnost: SNS je tvrdio da su vodeći mediji, uključujući nacionalne televizije poput RTS-a i B92, otvoreno favorizovali DS i tadašnju vladajuću koaliciju, dok su naprednjaci bili marginalizovani ili predstavljeni u negativnom svetlu.
Cenzura i blokada informacija: Naprednjaci su često isticali da im nije bilo omogućeno da ravnopravno iznose svoje stavove i političke programe na nacionalnim frekvencijama, posebno u predizbornim kampanjama.
Jedno podsećanje za kraj ove godine.
— ???????????????????????? (@FermanTwitt) December 31, 2024
Inače uvek me rastuže ovakve priče.
Kako vi reagujete!? pic.twitter.com/FizXt8dcwY
Medijski napadi na lidere SNS-a: Aleksandar Vučić i Tomislav Nikolić su tvrdili da su meta ličnih napada i kampanja blaćenja u medijima bliskim vladajućim strukturama. Vučić je posebno naglašavao navodne pokušaje diskreditacije njegove političke prošlosti i ličnih uverenja.
Favorizovanje "žutih tajkuna": SNS je ukazivao na povezanost između medija i bogatih privrednika bliskih DS-u, tvrdeći da su ovi tajkuni koristili svoj uticaj kako bi kontrolisali narativ u javnosti.
Ograničen pristup resursima za promociju: Naprednjaci su tvrdili da su opozicione stranke, uključujući njih, imale znatno manje resursa za finansiranje medijske kampanje i oglašavanje, dok su DS i koalicioni partneri koristili državne resurse.
Dvosmislenost u izveštavanju o aferama DS-a: SNS je kritikovao medije zbog navodnog izostanka istraživačkog novinarstva o korupciji i zloupotrebama vlasti od strane tadašnjih lidera, dok su, prema njihovom mišljenju, opozicione greške bile neproporcionalno isticane.
Ova percepcija nepravde u medijima bila je važan deo retorike SNS-a u njihovoj opozicionoj kampanji, što im je pomoglo da se pozicioniraju kao alternativa tadašnjoj vladajućoj garnituri. Nakon preuzimanja vlasti 2012. godine, odnos SNS-a prema medijima postao je jedno od najkontroverznijih pitanja u srpskoj političkoj sceni.
Glas javnosti