Glas Javnosti

NI SKOPLJE, NI DARKO PANČEV! Vardar je sa Đeram pijace!

Fudbal
Autor: Glas Javnosti

Beogradski fudbal najveći preporod, ako gledamo čitav vek unazad otkad se igra organizovano i po pravilima, doživeo je baš u godinama nakon Prvog svetskog rata.

Posleratne godine inače obiluju očekivanom renseansom čitavog društva, pa je i tada najpopularniji sport pravi bum doživeo osnivanjem novih klubova i konačno osnivanjem Beogradskog loptačkog podsaveza početkom 1920. godine, neohodne organizacije koja će omogućiti zvanično igranje utakmica i prvenstva.

U vremenu nove euforije počinje i ta prva sezona 1920/21, kroz takozvana dva razreda, sa 15 klubova. U elitni Prvi razred pored već renomiranog BSK-a i Jugoslavije svrstao se tada i novi klub Vardar, čije je sedište bilo negde od današnje Đeram pijace prema Vukovom spomeniku.

Nazvati klub po bitnom geografskom pojmu nove države tada je, inače, bilo vrlo moderno, pa nimalo nije bilo čudno da se momci sa Đeram pijace zovu po najvećoj makedonskoj reci. Spram vremena i običaji, jer današnjeg čitaoca Vardar sigurno prvo aoscira na Skoplje i Darka Pančeva, ali kao što vidite nije uvek bilo tako.

Elem, prema ondašnjoj štampi taj novi zvezdarski Vardar je bio izuzetno brižno projektovan klub, čije je osnivač i predsednik bio poznati arhitekta i vrlo imućni čovek Janko Šafarik, koji je uz nekoliko bogatih kolega iz građevinske branše stvorio veoma jak, respektabila tim od mlađin i izuzetno talentovanih igrača.

Početni kapital im očigledno nije bio nekiproblem, pa su igrači Vardara trenirali i igrali na pozantom igralištu Srpskog mača, u parku kod Vukovog spomenika, koje su ovi još ranije dobili od beogradske opštine, za 99 dinara godišnje, na dugogodišnje korišćenje. Na ovaj prestižni stadion, usred šireg centra grada, dolazilo je i najviše publike.

I Vardar u prvoj sezoni osvaja četvrto mesto, da bi u sledeće dve bio vicešampion, jednom iza BSK-a, dok je drugi put Jugoslavija osvojila titula za prsa, u poslednjim kolima. Vardar je imao sve brojniju publiku, ne samo u opštini Zvezdara gde je teritorijalno pripadao, već mnoge šire jer je u derbijima lepršavom igrom umeo da iznenadi dva tadašnja velikana BSK i Jugoslaviju, čiji su današnji pandan u svakom pogledu, Crvena zvezda i Partizan. Neki čak i porede, po lepršavoj igri i talentima, tadašnji Vardar sa OFK Beogradom, koji je igrao romantičarski lepo ali su tutule po pravili stanovale na Topčiderskom brdu. A istorija se, kao što znamo, ponavlja.

Bilo kao bilo, imućne gazde Vardara su sve više trošeći svoj novac na “umiranje u lepoti” i besplatne aplauze razdragane publike vremenom gubile interes i sve ćešće zavrću slavine za stimulaciju igrača, pa će se Vardar već krajem 1924. godine fuzionisati sa takođe prvoligašem a komšijskom Konkordijem i u novo prvenstvo zajednički će ući, pod novom imenom, simboličnog naziva, Jedinstvo.

Samo na prvi pogled to je bio očajnički potez materijalno posustale uprave, jer će Jedintvo u narednih više od 15 godina, do početka Drugog svetskog rata, figurirati kao treći beogardski klub po fudbalkoj snazi, naravno iz neprekosnovenih “plavog” BSK-a i “crvene” Jugoslavije.

Tridesetih godina Beograd je već brojao oko 40 fudbalskih klubova, a samo njih šest je igralo u tom elitnom Prvom razredu, među njima sve godine i Jedinstvo. Prema požutelik tekstovima iz novinske dokumentacije najpoznatiji igrači sada tog Jedinstva bili su: Jovan Atanacković, Milenko Dravić Mikan, Aleksandar Milutinović Ciga, Danilo Kolarić, Aleksandar Tomašević i još neki koje je volela publika, ali ne i selektori jer su mahom gledali, skoro kao i sada, u dvorište večitih rivala, BSK-a i Jugoslavije.

Nastaviće se...

(Glas javnosti)

SKINI APLIKACIJU

glas javnosti android
glas javnosti IOS


POVEZANE VESTI




KOMENTAR