Najnovija istraživanja javnog mnjenja, ali i problemi sa kojima se vladajuća Demokratska partija socijalista (DPS) suočava, poput masovne pojave vraćanja partijskih knjižica, više nego upitnih doskorašnjih sigurnih glasova i sukoba istaknutih stranačkih funkcionera, ukazuje da su sve manje šanse da će na predstojećim izborima 30. avgusta DPS ostvariti i približno dobar rezultat kao u prethodnim izbornim ciklusima. DPS to svakako neće moći da uradi na demokratski način, pošto joj je, sada je već izvesno, većina građana Crne Gore okrenula leđa, ni u koaliciji sa svim manjinskim partijama koje pređu cenzus, na šta svakako računa, niti uz podršku marionetskih Socijaldemokrata (SD), za koje je upitno da li će uopšte preći cenzus, a koje bi joj mogle doneti samo pozamašan prtljag
korupcionaških afera.
Bez obzira na sve navedeno, lider DPS i višedecenijski apsolutni gospodar Crne Gore Milo Đukanović u svojim aktuelnim nastupima deluje poprilično samouvereno, siguran da ostanak na vlasti njegove stranke neće omogućiti ni partije bošnjačke, albanske i hrvatske manjine, a ni SD, ogrezle u korupciji. Naime, kako smo saznali iz poverljivih izvora u vrhu DPS, Đukanović se okrenuo nekadašnjem pouzdanom savezniku, sada formalno opozicionoj Socijaldemokratskoj partiji (SDP). Štaviše, lider DPS je, računajući da će mu to, uz manjinske stranke, biti dovoljno za formiranje nove vladajuće većine, već dogovorio postizbornu koaliciju sa SDP, koja bi bila promovisana pod parolom zajedničkog zalaganja za odbranu Crne Gore i njene državnosti od navodnih nasrtaja “velikosrpskih
krugova” i Srpske pravoslavne crkve (SPC). Najava nove koalicije DPS i SDP, ma koliko bila držana u tajnosti, zapravo ne predstavlja naročito iznenađenje, imajući u vidu istorijat saradnje Đukanovića i bivšeg lidera SDP Ranka Krivokapića na osiromašenju Crne Gore i njenom pretvaranju u bastion agresivnog montenegrizma. Iako je njihova saradnja povremeno bila obeležena međusobnim razmiricama i intrigama, uključujući Đukanovićevu podršku predsedniku crnogorske Skupštine Ivanu Brajoviću da 2015. godine pocepa SDP i osnuje SD, relacija Đukanovića i Krivokapića je poput stare ljubavi, kojoj se čovek vraća u trenutku životnih oluja i nedaća. Inače, Krivokapić od juna 2019. godine nije na čelu SDP, kada ga je nasledila Draginja Vuksanović Stanković, supruga crnogorskog vrhovnog državnog
tužioca Ivice Stankovića.
Uprkos tome, kako smo saznali, Đukanović je ponovnu saradnju sa SDP dogovorio sa Krivokapićem, a ne sa Stankovićevom. Pritom, Krivokapić, koji već izvesno vreme nema aspiracije za ozbiljnije bavljenje politikom, na šta upućuje i protokolarna funkcija počasnog predsednika SDP, bi, u slučaju da njegova stranka posle izbora bude u poziciji da formira vladajuću većinu sa DPS, vrlo verovatno dobio diplomatsko nameštenje na nekoj egzotičnoj prekookeanskoj destinaciji, dok bi Stankovićeva bila “nagrađena” ostankom njenog muža na čelu Vrhovnog državnog tužilaštva (VDT), ali ne kao v.d, što je trenutno slučaj, već u punom kapacitetu.
Sve navedeno suštinski karakteriše SDP kao partiju pozicije, a ne opozicije, iako su se čelnici ove stranke u proteklom periodu upinjali da dokažu suprotno, ulazeći u koalicije sa partijama autentične opozicije na lokalu, koje su potom minirali i omogućavali povratak DPS na vlast u tim sredinama. Da je drugačije, već odavno bi se iz vrha SDP čule izjave kojima se decidno odbacuje mogućnost ponovne saradnje sa DPS i podrške
Đukanovićevoj autokratiji. Imajući sve ovo u vidu, crnogorska opozicija, ali i čitava demokratska javnost bi SDP trebalo da uputi apel da se javno i direktno odredi prema mogućnosti ponovne saradnje sa DPS. U suprotnom, definitivno će se pokazati da je reč samo o još jednoj ispostavi DPS, za koju ne bi imalo nikakvog smisla glasati, jer se sve što ova partija može da ponudi već nalazi na meniju DPS.