U istom danu,1992. godine, na Majevici izgubila je sina Miodraga i Tripuna, a sina Đoju 1995. kod Mrkonjić Grada
-Teško je kad majka izgubi dete, to je rana neprebolna, a ja sam u prošlom ratu ostala bez trojice mojih sokolova, mojih sinova Miodraga, Tripuna i Đoje.- tužnim glasom govori baka Joka.
Već je opterećana bremenom godina, teškim životom i tugom za izgubljenim sinovima, Kaže da je sve manje onih koji je obilaze, a sve više onih koji zaboravljaju...
- Moji sinovi, oči moje, Miodrag i Tripun, poginuli su u jednom danu, krajem maja 1992. godine na Majevici. Tripun je imao samo 21 godinu i bio je pred ženidbom, a iza Miodraga ostadoše supruga Dušanka i sin Siniša. Treći sin Đojo pogibe tri godine kasnije kod Mrkonjić Grada u četrdeset trećoj godini, pa mi još dvoje unučadi, Mirko i Mara, ostadoše bez oca - govori baka Joka dok prelistava albume sa fotografijama.
Priseća se i svoje teške mladosti, kada je, više gladna nego sita, sejala kukuruz, pešačila kilometrima do vodenice da samelje vreću brašna, da ispeče proju i prehrani desetoro gladnih usta.
- Kuvala sam čorbu od divljih džanarika, koje bih zadrobila projom. Eto kako smo preživljavali... Danas živim od uspomena i sećanja na poginule sinove. Imam još četvoricu sinova i tri kćeri, imam, Bogu hvala, mnogo unučadi i čak dvadeset petoro praunučadi - sa blagim osmehom nabraja baka.
Samo, kako kaže, želi da su svi njeni živi i zdravi.
- Meni više ništa ne treba, nemam nikakvih želja. Sve sam suze isplakala, guše me astma i tuga za sinovima... Jedino bih volela, ako bi to moglo, da imam na raspolaganju kakvo terensko vozilo, da, dok sam još živa, lošim makadamskim putem odem do groblja u Mirosavcima, da obiđem trojicu mojih sokolova..- dodaje Joka.
Kaže da o njoj najviše brine unuka Dijana.
Što nam je obećao, to je pre četiri godine i ispunio. On nam je obezbedio nameštaj i ležaj, i šporet, a meni lično je doneo ikonu Svetog arhangela Mihaila, moje krsne slave. Hvala mu do Boga na svemu.
(Glas javnosti/Novosti.rs)