Nekada poznata kao paranoični poremećaj, samoobmana je zapravo ozbiljan oblik mentalnog poremećaja poznatog kao psihoza, koji dovodi do gubitka sposobnosti razlikovanja stvarnog od izmišljenog.
Najupečatljiviji simptomi ovog poremećaja obuhvataju obmane i čvrsta uverenja u ono što nije istinito. Osobe koje se suočavaju sa ovim poremećajem svakodnevno prolaze kroz neobična iskušenja, situacije koje su teoretski moguće u stvarnom životu, ali su ili preuveličane ili se stvarno ne dešavaju. Na primer, to može uključivati strah da ih neko neprestano prati, da su meta neke zavere, ili da ih neko pokušava obmanjivati, otruje ili tajno voli.
Iako osobe s ovim poremećajem često održavaju relativno normalne socijalne i svakodnevne funkcije, pored ispoljavanja svojih obmana, obično ne pokazuju očigledno ili bizarno ponašanje. Važno je napomenuti da iako samoobmana može biti simptom učestalijih mentalnih poremećaja, kao što je šizofrenija, sam ovaj poremećaj spada među retke.
Vrste samoobmana
Postoji više vrsta ovog poremećaja, i to s obzirom na glavnog pokretača.
Grandiozni: osoba sa ovim poremećajem samoobmane ima previsoko mišljenje o sebi, o znanju koje poseduje, kao i o moći kojom raspolaže. Ovakve osobe su često ubeđenja da su neverovatno talentovane za sve stvari, kao i da su načinile neko izuzetno veliko otkriće.
Ljubomorni: ovakve osobe veruju da je njihov bračni partner ili osoba sa kojom su u vezi neverna.
Progoniteljski: osobe koje pate od ove vrste samoobmane ubeđene su da njih ili nekog iz njihove neposredne okoline neko maltretira ili da ih neko uhodi i pravi planove kako da im naudi. Nije redak slučaj da se osobe sa ovom vrstom poremećaja žale nadležnim organima.
Somatski: osoba koja pati od ove vrste poremećaja ubeđena je da nešto nije u redu sa njenim fizičkim stanjem ili da ima neki zdravstveni problem.
Simptomi samoobmane
U najočiglednije simptome svakako spada prisustvo obmana, ponekad i onih izuzetno bizarnih. Pored toga, česte su pojave i preosetljivost, besno ili loše raspoloženje i halucinacije.
Uzroci samoobmana
Genetski: činjenica da je ovaj poremećaj češća pojava kod osoba u čijim porodicama takođe postoje članovi koji pate od istog poremećaja ili šizofrenije – ukazuje na njegovu moguću naslednu prirodu. Takođe se veruje da ga, kao i kada je reč o ostalim mentalnim poremećajima, roditelji zapravo mogu preneti na svoju decu.
Biološki: istraživači intenzivno proučavaju kako izvesne nepravilnosti određenih moždanih sfera mogu uticati na razvijanje ovog poremećaja. Neusklađenost izvesnih čestica u mozgu – neurotransmitera, takođe se dovodi u vezu sa nastankom ovog poremećaja. Ove supstance pomažu moždanim ćelijama da međusobno razmenjuju informacije; a neravnoteža ovih supstanci može otežati proces prenošenja poruke, usled čega dolazi do stvaranja simptoma ovog poremećaja.
Psihološko-društveni: dosadašnji dokazi svedoče da poremećaj samoobmane može biti prouzrokovan i stresom, dok zloupotreba alkohola i droga može dalje prouzrokovati njegovu pojavu. Takođe, osobe koje su izolovane, poput doseljenika ili osoba sa slabim sluhom ili vidom, mnogo su ranjivije i osetljivije na pomenuti oremećaj.
Lečenje samoobmane
Ovaj poremećaj najčešće se leči terapijom lekovima i psihoterapijom (u vidu savetovanja), jer je veoma otporan na primenu samo terapije lekovima. Prvenstveno se leči nekim vidom psihoterapije, pa tek onda slede lekovi.
Najčešće terapije:
Glas javnosti/K03S