Jednokratni događaji kao što su saobraćajna nesreća, prirodna katastrofa (kao što je uragan), gubitak voljene osobe ili veliki medicinski incident mogu uzeti psihološki danak i kod dece. Stalni stres, kao što je život u opasnom kraju ili vršnjačko nasilje, takođe mogu biti traumatični za dete – čak i ako odrasloj osobi izgleda kao svakodnevni život.
Traume iz detinjstva čak i ne mora da uključuje iskustva koja se dešavaju direktno detetu. Gledanje voljene osobe kako trpi veliki zdravstveni problem, na primer, može biti izuzetno traumatično za decu. Nasilje u medijima takođe može imati ovaj efekat.
Samo zato što je iskustvo uznemirujuće ne čini ga traumatičnim. Razvod roditelja, na primer, verovatno će uticati na dete, ali nije nužno traumatičan. Ponekad deca veruju da su propustila znakove upozorenja koji predviđaju traumatski događaj. U nastojanju da spreče buduće traume, oni postaju hiperbudni u traženju znakova da će se nešto loše ponoviti. Naravno, rane traume u velikoj meri utiču na sve kasnije odnose koje osoba formira.
Glas javnosti/Sensa