Neuzvraćena bliskost nije isto što i jednostrano zaljubljivanje. Ona se dešava unutar odnosa koji funkcioniše na površini, ali u dubini ima ogroman disbalans. Jedna osoba daje – druga ne zna, ne ume ili ne želi da uzvrati. I tako se gradi emocionalni jaz koji polako, ali sigurno, jede vezu iznutra.
U ovakvim odnosima jedan partner ulaže svoje emocije, vreme, pažnju i razumevanje, često ne tražeći ništa osim bliskosti zauzvrat. On govori otvoreno, deli ranjivosti, nudi podršku. Sa druge strane stoji neko ko je emocionalno zatvoren – ne nužno iz zlobe, već možda zbog straha, trauma, neosvešćenosti ili jednostavne nesposobnosti da se nosi sa intenzitetom.
Problem nije u tome što jedna osoba ne oseća – već u tome što to ne pokazuje. Ili pokazuje pogrešno, šturo, povučeno. I tako osoba koja se otvorila počinje da sumnja u sebe.
Neuzvraćena bliskost ostavlja osobu u stanju emotivne napetosti – ona stalno pokušava da “probije zid”, da “probudi” partnera, da se poveže. Umesto uzvraćene pažnje, dobija zbunjenost, minimalne odgovore ili odsustvo istinskog prisustva. Takva osoba često postaje tiši partner u vezi – trudi se više, govori manje, nada se tiše.
Upravo zbog te tišine i emocionalne praznine, ovakve veze znaju da traju godinama, bez pravog odnosa. Nema otvorenog raskida, nema ni prave ljubavi – postoji samo odnos koji iscrpljuje onoga ko oseća previše i daje previše.
Glas javnosti /U01S
2 sata