-A šta će biti sa preostalih 990 tona sumporne kiseline dnevno? To će završiti ili u reci Jadar, odnosno u Drini, ili će, kako oni kažu, presovati, odlagati na deponiju, pred moju kuću u Rađevini, ili pred neku drugu kuću… Pogon bi godišnje koristio i 1.900 tona hlorovodonične kiseline, 1.500 tona kaustične sode, 110.000 tona kalcinirane sode. Ovo je, čak i na papiru, triler koji prerasta u horor. A kako bi tek bilo kada otvore rudnik – ukazuje naš sagovornik.
Objašnjava da je dnevna količina potrebne sumporne kiseline jednaka kompoziciji voza sa 20 najvećih vagona.
-To je jednako kompoziciji voza sa 20 najvećih vagona. To mora doći ili iz Bugarske ili iz Bora. Proputovaće popreko celu Srbiju. Oni kažu da će se truditi da u jednom skladištu ne bude više od 10 hiljada tona sumporne kiseline. A imaće više takvih skladišta. Šta ako se desi neki akcident? Rio Tintu se ne može verovati – kaže Alimpić.
S obzirom na procenjene rezerve, dodaje, vek trajanja rudnika bio bi oko 80 godina.
-Oni kažu da će posao završiti za pedesetak godina, što znači da će predizmenzionisati kapacitete. To je još jedna otežavajuća okolnost- navodi naš sagovornik.
Da li je rudniku mesto u poljoprivrednom kraju? Zašto bi predstavljao potencijalnu ekološku opasnost i na međunarodnom nivou? Mogu li se pomiriti interesi investitora i lokalnog stanovništva? Ko bespravno seče šume i zatrpava arheološke lokalitete? Zašto predstavnici lokalnih samouprava ćute? Šta sadrži memorandum o razumevanju između Vlade Srbije i Rio Tinta? Kome građani (ne) veruju, i zašto? Zbog čega zapuštaju svoja imanja? Ko bi kupio jagnje odgajeno u blizini rudnika? Mogu li poljoprivrednici postati rudari? Zašto je projekat Jadar paradigma rudarenja u Srbiji? Gde se još vrše slična istraživanja? Ima li rešenja? Šta dalje?
Razgovor sa Momčilom Alimpićem pogledajte u priloženom videu:
(Glas javnosti)