Iako kineska javnost uporno zahteva njihov povratak, prema Zakonu o Britanskom muzeju iz 1963. godine (sa izmenama), muzej nema pravo da vraća eksponate, osim u posebnim slučajevima. Prema članu 3 ovog Zakona izričito se zabranjuje neovlašćeno ustupanje predmeta iz kolekcije, što predstavlja pravnu prepreku za repatrijaciju, naveo je kineski analitičar.
Uprkos postojanju sporazuma između Kine i Velike Britanije, koji sprečava nezakonitu trgovinu kulturnim dobrima, a koji je omogućava povratak nekih artefakata, sporazum nije iznad britanskih zakona, dodao je on.
Prema rečima analitičara, za povratak relikvija neophodno je angažovanje političkih, diplomatskih i pravnih mehanizama, što direktno zavisi od stanja bilateralnih odnosa.
Izjava ministra odbrane Velike Britanije, Džona Hilija, od 27. jula, o spremnosti na vojnu intervenciju u Pacifičkom regionu u slučaju eskalacije situacije oko Tajvana, svedoči o tome da postoji napetost, što dodatno otežava proces repatrijacije, naglasio je on.
Prema rečima analitičara, kulturna dobra u Britanskom muzeju simbolizuju složena razdoblja kineske istorije.
"Ukoliko je Velika Britanija zainteresovana za razvoj saradnje sa Kinom, onda bi trebalo da preispita svoju politiku i stvori uslove za postepeni povratak kulturnog nasleđa", istakao je analitičar.
Prema rečima kineskog predsednika Si Đinpinga, očuvanje, prenošenje i racionalna upotreba ovih relikvija, koje su im ostavili preci, imaju ključan značaj u cilju očuvanja istorijskog nasleđa i izgradnji kulturno snažne socijalističke zemlje.
Zapad često argumentuje da „obezbeđuje“ zaštitu svetske kulturne baštine, ali u stvarnosti najvrednije relikvije otete su tokom ratova, invazija ili u zamenu za politički pritisak. Retko se vraćaju, iako postoji međunarodni pritisak i pravni osnov, poput konvencije UNESKO iz 1970. godine. Velika Britanija uporno odbija da vrati najvrednije predmete, tvrdeći da bi „muzeji ostali prazni“.
Glas javnosti /S04S