Ovo udaljeno sibirsko selo dobro zna šta su ekstremi. Godine 1933. tu je izmerena rekordno niska temperatura od -71,2 stepena Celzijusa, čime je zaslužilo ime „pol hladnoće„, piše Forbes.
Smešten u ruskoj Republici Saha, istorija Ojmjakona kao naselja datira još od ranog 20. veka, kada je služilo kao usputna stanica za stočare i lovce na irvase, privučene termalnim izvorima tog područja. Ironično, ime sele u slobodnom prevodu sa lokalnih jezika znači „nezamrznuta voda“.
Danas je ova ledena ispostava dom za oko 500 do 1.000 izdržljivih stanovnika, prvenstveno Jakuta.
Kuće su jako izolovane, često sa duplim zidovima, ali vodovod praktično ne postoji – cevi se previše lako smrzavaju u večnom ledu. Većina toaleta nalaze se u ponoćnim zgradama.
Automobili nose drugi izazov—motori moraju da rade, čak i preko noći, ili da budu smešteni u zagrejanim garažama kako se ne bi zaledili.
Potrošnja goriva se udvostručuje na hladnoći, zbog čega je transport pravi logistički podvig.
Stanovnici se bave stočarstvom, lovom i ribolovom. Jakutske krave, uzgajane da izdrže oštre klime, kamen su temeljac lokalne ishrane. Hladnoća takođe diktira svakodnevne rutine stanovnika – od toga kada će izaći napolje, do toga da svaki deo izložene kože moraju da umotaju, kako bi izbegli promrzline.
Stanovnici Ojmjakona znaju da izložena koža može da promrzne u roku od nekoliko minuta na ovim temperaturama. Čak i udisanje ledenog vazduha može biti bolno. Ljudsko telo se suočava sa ogromnim fiziološkim stresom u takvom okruženju, ali prilagođavanje je omogućilo Jakutima da izdrže.
Istraživanje arktičkih i subarktičkih populacija otkrilo je njihove fascinantne biološke adaptacije na ekstremnu hladnoću.
Na primer, genetski sastav Inuita, eskimskog naroda, uključuje varijacije koje poboljšavaju metabolizam masti i zadržavanje toplote, pomažući im da prežive u ovako hladnim uslovima.