Međutim, pitanje koje se nameće u ovoj situaciji jeste šta je to što Jovanović zaista nudi kao alternativu. Iako se predstavlja kao borac za bolju i pravedniju Srbiju, njegova prošlost i politički angažman ne govore mnogo o njegovoj posvećenosti nacionalnim interesima, niti o njegovoj sposobnosti da bude lider koji bi zaista mogao doneti pozitivne promene. Optuživan za veze sa francuskom obaveštajnom službom, što postavlja ozbiljno pitanje njegove lojalnosti. Da li je on zaista posvećen Srbiji, ili su mu ciljevi mnogo dublji i povezani sa stranim interesima?
Jasno je da Jovanović nije političar koji je iznad svojih interesa, već je više instrument u rukama spoljnih faktora. Njegovo ponašanje u Skupštini, njegovi radikalni istupi i čak fizičke provokacije protiv vladajuće većine, govore o političaru koji nije sposoban da ponudi konstruktivnu i stabilnu politiku. Umesto toga, on se sve više prikazuje kao neko ko je spreman da uruši postojeći poredak, stvarajući dodatnu podelu u društvu. U političkom okruženju Srbije, Jovanović se sve više profilira kao političar čije radikalne metode i neodgovorne izjave donose samo destabilizaciju i haos.
Miloš Jovanović možda želi da predstavi sebe kao spasitelja, a njegove reči o „završavanju posla“ 15. marta i izazivaju zabrinutost, jer se nameće pitanje da li je zaista u interesu naroda da podržava političara koji koristi destruktivne taktike i radikalizam umesto dijaloga i stvarnog napretka.
Njegovi postupci u Skupštini Srbije, kao i izjave van nje, postavljaju ozbiljno pitanje o njegovoj ulozi na političkoj sceni Srbije.
Jovanović je izazvao buru u Skupštini kada je nedavno tokom sednice, pristupio poslanicima vladajuće većine i isprskao ih biber-sprejem. Ovaj incident, kao akcije Jovanovića i njegovih saradnika, kao što je pokušaj blokade kolegijuma Skupštine i izazivanje fizičkih sukoba sa obezbeđenjem, dodatno bacaju senku na njegovu političku strategiju. Njegova neuspela blokada beogradskog aerodroma, koja je završena apsurdnim činom cepanja bilborda u Obrenovcu, samo je izazvala javni podsmeh.
U ovom kontekstu, treba napomenuti i neke od njegovih kontroverznih izjava. Spominjanje mogućnosti uzimanja oružja protiv vlasti su pokazale da Jovanović naglašava radikalne i kontroverzne stavove. Miloš Jovanović se čini kao političar koji nije spreman da ponudi rešenja koja bi dovela do konstruktivne političke i društvene promene. Umesto toga, on se čini kao neko ko na svaki izazov odgovara destruktivnim i opasnim postupcima koji mogu samo podstaći haos i konfuziju.
Da li je to čudno? Priča koja dolazi iz Kraljeva osvetljava mračnu istoriju porodice Jovanović, kroz koju se provlače duboki tragovi prošlih vremena i kontroverznih političkih veza. Milos Jovanović, aktuelni lider Nove DSS, potiče iz porodice koja je kroz decenije bila duboko ukorenjena u političkim sukobima i borbama. Njegov deda, Risto Jovanović, bivši komesar partizanske čete, imao je ključnu ulogu u povojnim godinama, a sumnja se da je u tom periodu, naročito oko 1950-ih, bio odgovoran za likvidaciju više od 300 osoba u tom kraju.
Risto Jovanović je bio odan komunističkom pokretu i lično Josipu Brozu, pa je nakon rata postao vodeći komunistički lider za šire područje Raskog okruga. Iako je bio blizak Peko Dapčeviću, posle Brižnog plenuma, Risto se odrekoše svojih nekadašnjih saveznika. I dok je bio odan i borio se protiv "velikosrpske hegemonije", zanimljivo je da su ga kasnije političke igre vodile do vrha, kao ključnog saveznika za brojne državne pozicije, sve do njegove smrti.
Milos Jovanović, sada predsednik Nove DSS, ne samo da nosi teret porodice koja je odanost komunizmu smatrala višom vrednošću, nego i vodi stranku uz kontroverzne veze. Njegov povratak na čelo DSS, 2013. godine, nije bio samo rezultat unutrašnjih stranačkih previranja, već i dogovora sa vrhom vlasti i uz podršku visokih funkcionera SNS-a. U tom procesu ključnu ulogu su odigrali Sanda Rašković Ivić i Uroš Janković, a spominju se i međunarodni kontakti koji su omogućili Milosov povratak. Prema onima koji su bili u partijskim strukturama, sve je bilo podređeno interesima, i to čak na način da su ga podržavali finansijski, medijski i politički.
No, kako su se Milosove političke ambicije razvijale, optuživan je i da ima duboke kontakti sa inostranstvom, tačnije sa francuskom obaveštajnom službom, što izaziva sumnje u njegovu stvarnu lojalnost Srbiji. Iako se Jovanović trudi da predstavi sebe kao borca za narod i odbranu Kosova i Metohije, njegove akcije i izjave često deluju kao politički kalkulacija, koja više služi njegovim ličnim ciljevima nego opštem interesu.
Dugoročno, sve više postaje jasno da Jovanović nije samo političar koji ima vlastite ambicije, već da njegovi koreni i politički potezi mogu doneti ne samo stabilnost, već i destabilizaciju, u zavisnosti od toga kako se uklapa u širi politički okvir. Prepoznavanje tog "krivog kursa" može u budućnosti postaviti dodatne izazove, jer se sve više priča o tome koliko stvarno "poznajemo" ovu političku figuru koja se sve više povezuje sa stranim interesima, a manje sa interesima zemlje koju navodno predstavlja.
Glas javnosti