Sedmica koju smo ostavili sa sobom pokazala nam je da od usuda malog epskog naroda na Balkanu ne možemo pobeći.
Težimo ka evropskom redu, padamo na ruske klasike, a najbolje nas opisuju stihovi skoro petparačkih pesama gde “svako svakom moze biti dušman i brat” I gde “svakih pedeset leta izbija rat”
U nedeljii za nama obeležismo četrvt veka “Oluje”, jeste da smo i dalje podeljeni na iseljene i iselitelje, na žrtve i počinioce zločina, na one koje slave Dan podebe i one koji obeležavaju dan stradanja, ali zato nismo ništa bliže istorijskom pomirenju. Takav nam usud Balkanski.
U Rači se nije našao ni jedan predstavink institucionalne Hrvatske, u Kninu se našao i jedan Srbin, koga većinski Srbi nisu razumeli. Navikli sui i jedni i drugi jer “ovu su zemlju, između moćnih sila dobra i zla, pravili i ratnici i pesnici i različiti bogovi”
Ali za početak znamo da su u Gruborima desio zločin, pa naučićemo i da živimo jedni sa drugima kad smo već zajedno na Balkanu.
U Crnoj Gori izborna kampanja je tek počela ali već doseže najblistavije vrhove amerčke spin-doktor škole, kao što to često biva i u Srbiji. Kao da je genijalni Noam Čomski po nama i za nas pisao “Deset strategija manipulacije ljudima”, a naši vlastodršci ih usvoiji kao Sveto pismo. Šta možemo kad brzo učimo - takvi smo mi Balkanci.
I samo kad nam, kako je istorija pokaza, zajedenička muka stane za vrat, umemo da budemo ujedinjeni, veliki, velikodušni i silni - i možda nas zato i treba držati što posvađanije.