Mnogi od njih upućeni su na Infektivnu kliniku, dok su nadležni iz domova pozivali članove porodica da hitno krenu ka Infektivnoj klinici i tamo sačekaju svoje roditelje, bake, ujake... Obezbeđen im je privatni transport jer Gradski zavod za hitnu medicinsku pomoć nema dovoljno vozila da sve prebaci do pomenute klinike. Posle pola sata čekanja, zavirivanja u svako sanitetsko vozilo koje pristigne, nervoze, grdnje i kritike uprave domova, stižu korisnici, tj. pacijenti. Oskudno obučeni, „naslagani“ kao paketi, uz par ćebadi.. Bez neophodne medicinske dokumentacije, pratnje, neki u suzama, drugi u nepromenjenim pelenama. Ispred Infektivne bezbroj pacijenata, članova njihovih porodica, parkiranih automobila sa upaljenim motorima (da bi bolesniku koji je unutra bilo toplo) i svi žele da budu što bliže ulazu, da bi istovremeno mogli da nadgledaju obolelog i čuju prozivanje medicinskih sestara.
Neko od prisutne rodbine pristiglih iz domova za stare, pokušava da objasni situaciju, da su oni u pidžamama ili trenerkama, da su pojedini nepokretni ili polupokretni, da ih ne mogu ostaviti ispred klinike jer nemaju ni gde da sednu, a kamo li legnu, da je hladno i da jako duva vetar.. Sanitetska vozila ne mogu da se zadržavaju jer neprekidno stižu nova, kao i automobili koji dovoze nove obolele, pa nastaje kolaps oko prijemne ambulante. Nakon dvadesetak minuta osoblje odlučuje da se deo pacijenata uputi u KBC „Bežanijska kosa“, a deo u KBC „Zemun“. Naravno, srodnici idu svojim vozilima za njima. Neki su uplašeni zbog svojih najmilijih, neki zbog sebe, a ima i onih koji ostavljaju utisak „samo neka se što pre završi“. U pomenutim kliničkim centrima traže medicinsku dokumentaciju da bi znali koju terapiju dobijaju i od kojih bolesti boluju. Kreću pozivi telefonom, jurnjava do domova po izveštaje lekara i lekove, pa nazad do bolnica. Otvarajući kutije i kese sa lekovima učavaju da neki lekovi nisu ni otvoreni, a trebalo bi da su već potrošeni. Svakome je jasno da su korisnici već duže vreme bili zanemareni zbog nedostatka osoblja. Njihove osnovne bolesti su se pogoršale. Rodbina, deca, unuci, nisu ih videli već duže vreme zbog zabrane poseta i očajni su zbog stanja u kome se nalaze. Oni, pogrbljeni, šćućureni jedno uz drugo, preplašeni, teše jedno drugo. Kucamo na staklo vozila, mašemo, pokazujemo srca, smejemo se usiljeno, pokušavajući nekom vrstom pantomime da ih ohrabrimo i damo do znanja da će sve biti OK. Na neki način već otuđeni od svojih porodica, kao da nam ne veruju. Traže pogledom poznata lica, nešto bi da kažu, da se možda pozdrave još samo jenom...
Da li je moglo drugačije? Da li su privatni domovi za stara lica mogli nekako da se organizuju, da naprave neku strategiju za „ne daj Bože“ ako dođe do ovoga do čega je došlo. Da li je država mogla da „pozajmi“ neke kasarne ili dr. objekte, koji su i onako prezni i da se tu organizuje briga o najstarijim sugrađanima, dostojna čoveka? Da li su mogli da organizuju smenska dežurstv osoblja koje bi bilo obučeno u zaštitnu opremu i tako sačuvaju i njih i ove bake i deke? Da budu pregledani na vreme, presvučeni, nahranjeni? Da li? Da li? Zar već nije dovoljno to što ne mogu da budu uz svoju decu, da gledaju unuke kako rastu, da se raduju nedeljnom ručku, već tavore ćekajući sudnji dan uz nekoliko (uglavnom oskudnih obroka) i televizor, koji neki ne vide, a neki ne čuju..? Prezaposlena deca, koja rade od jutra do sutra za nekog privatnog poslodavca, koji im ne da slobodan dan da odvedu roditelja kod lekara... Deca koja su otišla da se više nikada ne vrate u zemlju Srbiju.. Deca koja jedva mogu da brinu i o svojoj deci, a kamoli o roditeljima. Svi tužni, svako na svoj način. Svi uplašeni, šta li će tek njih snaći. Svi bespomoćni sa očima u kojima je zamrznuto puno suza, koje bole ali nikako da krenu.
Ipak, hvala lekarima koji su bili ljubazni i nežni prema ovim majkama i očevima koji su vodili mnoge bitke u životu i zaslužili mnogo bolje uslove i bezbrižniju starost, hvala im na rečima koje bar dušu leče, a mi im želimo da dobiju ovu bitku, a onda da se zajedno suočimo sa onima koji o njima nisu brinuli, sa onima koji su dopustili da pate i time učinili da njihovi, možda poslednji dani, budu lišeni svega, pa i mogućnosti da dostojanstveno napuste ovaj svet, umiveni, čisti, siti, bez bola i neizmerne tuge.
(Glas javnosti)