Protesti, rođeni iz tragedije, ubrzo su postali mnogo više od toga – postali su simbol bunta protiv neodgovornosti, korupcije i sistema koji suviše često zaboravlja da služi narodu. Počelo je tiho, iz besa i tuge zbog urušavanja nadstrešnice na železničkoj stanici u Novom Sadu, nesreće koja je odnela petnaest života. Ali u očima mladih, ovo nije bila samo jedna nesreća – bila je kap koja je prelila čašu.
Na ulicama Srbije oživljava se duh nekih davnih vremena. U proleću 1835. godine, dok je zemlja još tražila svoje mesto u modernom svetu, izbila je Miletina buna. Tada su se narod i starešine usprotivili apsolutizmu i knezu Milošu Obrenoviću, tražeći uređeniji sistem vladavine. Taj ustanak rezultirao je donošenjem Sretenjskog ustava – prvog modernog srpskog ustava, koji je makar nakratko postavio temelje ustavnosti i zakonitosti.
Danas, skoro dva veka kasnije, studenti ne dižu oružje, već podižu glas. Njihove metode su drugačije – blokade saobraćajnica, simbolične pauze u 11:52 časova, tačno u vreme nesreće, i istrajni pozivi na odgovornost. Ali njihova poruka je ista kao nekada: država ne sme biti iznad svojih građana, vlast ne sme biti sama sebi svrha.
Ovo nije samo borba jedne generacije. Profesori, poljoprivrednici, penzioneri – svi oni pridružili su se studentima u ovim protestima, prepoznajući u njima borbu koja nadilazi generacijske granice. To je borba svih koji žele da Srbija bude mesto u kojem se istina ne skriva, u kojem se pravda ne odlaže, u kojem se odgovornost ne izbegava.
U vreme kada se svet menja neverovatnom brzinom, ovi protesti su podsetnik da je budućnost uvek u rukama onih koji su spremni da je oblikuju. Kao što su nekadašnji ustanci utabali put slobodi i zakonitosti, tako i ovi studenti danas kroje budućnost Srbije. Oni su dokaz da su hrabrost, odlučnost i vizija jači od straha i apatije.
A budući naraštaji, kada budu prelistavali stranice istorije, prepoznaće u ovim danima trenutak kada su mladi još jednom rekli: dosta je. I kada su im se pridružili svi oni koji veruju da Srbija može i mora bolje.
Glas javnosti