Jedna od najstrožih kazni predviđena je za falsifikatore dokumenata – ako bi se utvrdilo da su ih menjali, suočili bi se sa surovom kaznom odsecanja ruku i jezika. Ovakva odredba pokazuje koliko se ozbiljno pristupalo očuvanju pravnog poretka i verodostojnosti zvaničnih isprava.
Car Dušan se zalagao da sudije u svom radu budu što samostalnije, da presuđuju isključivo na osnovu zakona i pravde, te da ne podležu ni njegovim ličnim zahtevima ukoliko oni nisu u skladu sa zakonikom. Ovaj princip najbolje se ogleda u članu 139. Dušanovog zakonika, gde se ističe da čak i običan seljak (meropah) može sudski spor voditi protiv cara, carice, vlastelina ili crkve, pri čemu niko nema pravo da ga spreči da potraži pravdu pred sudom.
„Ako li mu učini što nezakonito zapoveda carstvo mi da je vlastan svaki meropah parničiti se sa svojim gospodarom, ili s carstvom mi, ili gospođom caricom, ili crkvom, ili s vlastelom carstva mi, ili s kim bilo, da ga nije vlastan ko zadržati od suda carstva mi, osim da mu sudije sude po pravdi. Sve sudije da sude po Zakoniku pravo kako piše u zakoniku, a da ne sude po strahu od carstva mi.“
Ovaj član jasno potvrđuje da je i sam vladar bio vezan zakonima i da ni on nije bio iznad pravnog sistema koji je uspostavio. Ukoliko bi sudija bio suočen sa carevim zahtevom koji nije u skladu sa zakonikom, bio je dužan da se pridržava zakona, a ne volje vladara.
Ovakva vizija pravnog sistema bila je revolucionarna za srednjovekovnu Evropu, jer je garantovala određeni stepen pravne sigurnosti i jednakosti pred zakonom, bez obzira na društveni status. Dušanov zakonik tako ostaje jedan od najznačajnijih dokumenata srpske istorije, svedočeći o razvijenom pravnom sistemu koji je težio pravičnosti i zaštiti prava svih podanika.