Alarmantan je podatak o broju ljudi koji u poznim godinama ostaju usamlljeni, bez partnera i potomstva. Ako tome pridodamo činjenicu, da ovakav trend nedvosmisleno vodi smanjenju broja dece i zatvaranju škola, logično je upitati se gde je budućnost srpskog sela i ima li je?
Veliki broj srpskih sela ostao je na rubu egzistencije, sa tek po nekim stanovnikom, a brojna su i ona u kojima obitava tek po jedan usamljeni meštanin.
I naredna priča govori o selu koje se gasi, o momku od 50 leta koji živi sa majkom usamljeničkim načinom života, a koji čezne da pronađe sebi životnu saputnicu i udahne novi život njihovom malom mestu.
U sremskom zaseoku po imenu Pištinci, odavno više nema meštana. Ostalo je jedno domaćinstvo, a u njemu majka i sin. Daleko od gradskog jezgra, pa i od najbližeg komšijskog sela, žive Veronika i Slobodan Peškir.
Poslednji komšija preminuo im je pre više od mesec dana, a sada se, kako kažu, nadaju snajki.
Iako već zagazio u šestu deceniju života, želja za ženidbom i dalje je vrlo jaka.
-Samo neka dođe neka koja voli selo, da podelimo život. Ima ovde svega- kaže Slobodan.
I majka Veronika, koja kao prava domaćica nosi celo imanje, nada se da je neko zameni.
Iako žive usamljenički, osmeh sa lica ne skidaju, a buduću snajku čekaju raširanih ruku.
(Glas javnosti/Kurir)