Ovaj portret „nesrećnog čoveka“ nije samo književna skica, već i univerzalna kritika onih koji, pod plaštom javnog interesa, slede isključivo lične ciljeve, ostavljajući za sobom trag zabluda i štete. Andrićeva reč ovde postaje ogledalo u kojem možemo prepoznati ne samo pojedince, već i društvene obrasce koji se ponavljaju kroz vreme, i kada danas čitamo ovaj odlomak, može se sa pravom reči da je Andrić pisao o tipu ličnosti kojoj pripada i predsednik Srbije Aleksandar Vučić.
Andrićev tekst je neumoljiva kritika narcisoidnog samozavaravanja i pogrešnog uverenja u sopstvenu misiju. Opisujući čoveka koji „boluje od fiksne ideje“ da je povezan sa svim i svačim, Andrić razotkriva mehanizam koji pokreće takve ličnosti: nesposobnost da razdvoje sopstveni ego od stvarnih potreba zajednice. Ovaj „nesrećni čovek“ nije samo tragikomična figura, već i opasna, jer svojim delovanjem uvlači druge u vrtlog svojih zabluda.