Zanimljivo je da je pretraživanje značenja ove reči, uključene u Merijam-Vebster rečnik, poraslo za više od 3000 odsto naredne godine, obzirom na to da se sve više ljudi identifikuje kao "nebinarna" osoba - ni muškarac ni žena.
Kada se bude proglašavala najčešće upotrebljavna reč za proteklu godinu, verovatno će se na samom vrhu naći izraz "socijalno distanciranje" (social distancing). Od početka pandemije izazvane virusom Kovid-19, kao jedna od obaveznih mera zaštite stanovništva nametnuto je socijalno distanciranje kao obaveza, odnosno izbegavanje kontakta i prekid svih društvenih aktivnosti.
To, naravno, ne bi bilo ništa čudno u vremenu dok je virus aktivan i dok preti opasnost od zaraze, ali ono što neminovo pada u oči je insistiranje onih koji propisuju mere da ćemo po tim pravilima živeti i ubuduće i da će to postati model ponašanja na koji se moramo privići. Sa svih strana stižu upozorenja da svet nakon ove pandemije neće biti isti i da će ljudska zajednica pretrpeti velike izmene. To se, očigledno, najviše odnosi na društveni život koji će, milom ili silom, poprimiti sasvim drugačiji oblik.
Ono što se sada pokušava nametnuti čitavom svetu, na neki način već dugo postoji u zemljama sa anglosaksonskom i protestanskom većinom, pogotovo u Severnoj Americi. Obavezno poštovanje "ličnog prostora" (Personal Space) je uobičajena norma ponašanja i nepisani zakon koji se striktno poštuje. Šta je, zapravo, "lični prostor" i kako se određuje? On, obično, predstavlja prostor koji se nalazi oko jedne osobe i zahvata onoliko kolika je, otprilike, dužina ispružene ruke. On se poštuje prilikom pozdravljanja, rukovanja i razgovora dve ljudske jedinke. To je nevidljiva aura koja vas štiti od drugih i u kojoj se najbezbednije osećate. Povređivanje tog prostora, odnosno ulazak u njega bez odobrenja, predstavlja kršenje društvene norme, a može izazvati i zakonske konsekvence ukoliko se korisnik sopstvene socijalne aure oseti ugroženim.
Pored "ličnog prostora", postoji i "socijalni prostor" (Social Space). On se definiše kao prostor koji obuhvata ono što se nalazi između dva ili više lična prostora i služi kao svojevrsni poligon za željenu komunikaciju i socijalizaciju.
Poštovanje ovakvih pravila u društvenom ponašanju neće biti problem za one koji su već navikli na njih, ali biće interesantno videti šta će se dešavati u društvima u kojima žive ljudi naviknuti na prisnost koja se najčešće izražava dodirom, zagrljajem i poljupcima. Među te ljude, pored Mediteranaca, svakako spadaju i Srbi kod kojih je skoro svaki susret sa prijateljima propraćen gromoglasnim poljupcima i čvrstim zagrljajima. Skoro je nemoguće videti dve drugarice koje prilikom susreta ne izmene bar po jedan poljubac, a to, relativno novo pravilo društvenog ponašanja sve više uzima maha i među pripadnicima muškog pola.
To pomalo stavlja u stranu čuveni srpski "troljubac", odnosno naizmenično ljubljenje tri puta u obraze, koje je na snagu stupilo tamo krajem osamdesetih godina (do tada smo se ljubili samo dva puta) s pojavom velikosrpskih jurišnika koji su i prilikom pozdravljanja hteli da pokažu da se razlikuju od nepravoslavaca i jeretika. "Troljubac" već decenijama čvrsto stoji kao jedan od prepoznatljivih simbola "pravih" Srba i postao je društvena norma koja se čvrsto i neumitno poštuje.
Naravno, ne bi bila prevelika šteta da se cmakanje i balavljenje potpuno izbaci iz upotrebe, jer je to, svakako, bespotrebna i nametnuta vrste bliskosti koja ništa ne znači. Međutim, postoji nešto drugo sa čime se nije tako lako pomiriti i što kod mnogih ljudi izaziva jezu.
To je agresivna kampanja centara moći i odlučivanja, koja na svaki način pokušava da nametne socijalno distanciranje ljudi kao novi model ponašanja i življenja. Sa svih strana se čuju zahtevi za načinom života koji neće ličiti na do sada poznati uz neprestano ponavljanje mantre o socijalnom distanciranju i pristanku na mirenje sa “novom realnošću”.
Zbog čega se ovoliko insistira na "socijalnom" a ne na "fizičkom" distanciranju? Na prvi pogled radi se o istoj stvari za koju se koriste samo dve terminološki različite odrednice, ali, po svemu sudući, toliko forsiranje pojma "socijalno" u ovom kontekstu verovatno ne može biti slučajno. Pogotovo kada se zna da ono dolazi i od vrha SZO i od predstavnika skoro svih vlada na svetu.
Kao da je na delu totalna preformulacija sveukupnog društvenog života i težnja da se stvore generacije koje neće znati šta je lični kontakt, bliski dodir ili uska povezanost među ljudima koja se odražava i fizičkom prisnošću. Izgleda da je težnja da se stvori velika unija potpuno nezavisnih jedinki koje će međusobno komunicirati putem društvenih mreža i koje će biti dovoljne same sebi, egoistički nastrojeni bez trunke empatije prema drugim živim bićima. Ako bude nametnuta I obaveza nošenja maski, koje će potpuno eliminisati i učiniti nevažnom facijalnu ekspresiju, utisak će biti potpun. Takve osobe biće lako kontrolisati, uticati na ponašanje i programirati njihove umove. Teško je poverovati da će već čuveno "čipovanje", koje se sve više pominje u teorijama zavere, biti neophodno. Novi ljudi će i bez toga biti podložni svakoj manipulaciji koja bi dolazila od onih koji odlučuju o sudbini čovečanstva.
Reči jednog od bivših direktora CIA koji je komentarisao pojavu društvenih mreža, sve više deluju istinito, ali i zastrašujuće: "Nema više potrebe da pratimo bilo koga. Ljudi će nam sve podatke o sebi sami davati na tanjiru."
Sve ovo, možda, izgleda kao crna prognoza i zastrašujuća vizija sveta u kome ćemo živeti, ali ako pogledamo reč godine iz 2019. i izraz koji će ga, verovatno, naslediti za proteklu, biće nam jasno šta nas čeka.
Zajednica bespolnih ljudi koji bezbedno plutaju u svojim sigurnim ličnim aurama, poštujući pravilo "ličnog prostora" i "socijalne distance", ne dozvoljavajući da im se iko približi i ugrozi njihovu privatnost. Ne privatnost za koju su se izborili po ličnom izboru, već onu nametnutu i programiranu.
(Glas javnosti)