U beogradskom Centralnom zatvoru i požarevačkoj Zabeli proveo je više od dve godine, kada je, zahvaljujući dojavi pisca Milovana Danojlića francuskom “Le Mondu”, da Selić čami na robiji zbog verbalnog delikta, pušten je na slobodu, a zemlju je privremeno napustio samo nekoliko dana nakon izlaska iz zatvora, kad su mu se, na bilo koji broj da okrene, s druge strane žice javljali “organi” iz policijske stanice u Majke Jevrosime. Emigrirao je u Kanadu i Ameriku, gde je jedno vreme bio i zamenik glavnog I odgovornog urednika časopisa za američku kulturu “Kronikal”.
Rođen je u porodici partizanskih prvoboraca. Otac mu je bio visoki funkcioner UDBE i konzul u Čikagu, a majka najbliža saradnica od supruga Milovana Đilasa i Aleksandra Rankovića. I očeva i majčina familija stradale su u vreme Drugog svetskog rata, što od ustaša, što od četnika, ali Selićevi uvidi u istinu o brojnim istorisjkim događajima, rezultirali su, između ostalog, da početkom devedesetih u Kolašinu dočeka potomke vojvode Momčila Đujića, i pruži mu ruku, kao znak pomirenja razdeljenog srpskog življa na četnike i partizane. Ali i da otvoreno kaže, iako je dete komunizma, dete crvene buržoazije, da su komunistički zločini u vreme, i posle Drugog svetskog rata, daleko premašili ono što su četnici uradili.
Iako su Momčilo Selić i Slobodan Milošević pašenozi, prema sopstvenom priznanju, nikada nije hteo da ima bilo kakve veze sa tom familijom, a kad ga je u sredinom osamdesetih u Americi posetio FBI na temu Miloševića, dogovorio im je da “takvom čoveku ne bi ni trafiku dao da vodi.” Iako u osmoj deceniji, Selić od Srbije ni penziju nije dobio.
Odrastao u centru Beograda, na potezu od Dorćola do Varoš kapije I Sava male, stasavao je sa ekipom okupljenom oko klupe ispred restorana “Proleće”. Imali su, kaže, svetotrojstvo kojeg se i danas po svaku cenu drži, a to su istina, sloboda i lepota.
Intervju sa Slobodanom Selićem pogledajte ovde.
(Glas javnosti)