Sanja Šimpraga je poslanica SDSS-a u Hrvatskom saboru koja se danas obratila Saboru.
S ruksakom kupljenim za drugi razred osnovne škole, priča, bila je spremna za put, "put koji nije imao ime, put koji je vodio ko zna gde".
Kako je dodala, od Knina, do Petrovačke ceste, preko Banjaluke, a otuda bez stajanja išli su prema Srbiji gde su bili do 1999. godine.
Želja za rodnim krajem bila je, kaže, jača pa su se u Knin vratili 1999. godine - "na svoj kamen, pored svoje reke, među svoje ljude".
- Znala sam da su i moji vršnjaci Hrvati prošli patnju, strah i morali ići putem gde nije bio njihov dom. Ali sam isto tako znala da će ta ista deca s jedne i druge strane jednom sesti za isti sto i dogovoriti da se više nijednom detetu ne ukrade detinjstvo, pravo na srecu. Mali čovek uvek bude taj koji pati, koji se ništa ne pita - rekla je.
Gledajući svog oca i majku, njihove žuljevite i hrapave ruke, koje su danonoćno radile u polju kako bi svoju decu izveli na pravi put znala je, kaže, da je puno važnije biti čovek nego samo Hrvat ili samo Srbin.
Ipak i ovo izlaganje je moralo da bude propraćeno replikom Karoline Vidović Krišto.
- U Hrvatskoj i u Hrvatskom saboru službeni jezik je hrvatski. Nije tačno nego točno, nije 4. avgust nego 4. kolovoza - rekla je Vidović Kristo kroz smeh.
(Glas javnosti/Index/Kurir)