Glas Javnosti

Kakva priča! Leskovčanka pronašla grob svog dede posle 80 godina u Norveškoj!

Društvo
Autor: Glas javnosti

Leskovčanka Ana Mihajlović odrastala je sa pričom o tragediji u porodici njene majke Zlate, čiji je stric Milorad Damnjanović, a Anin deda, tokom Drugog svetskog rata, ne svojom voljom, ostavio kosti u Norveškoj.

Milorad je kao partizan uhapšen i odveden u logor na severu Norveške. Anina želja je oduvek bila da sazna i vidi gde je svoj život okončao njen predak i slučaj je godinama istraživala.

- Tako se desilo da 79 godina posle njegove smrti neko od njegovih potomaka, neko ko je njegove krvi, stupi na tlo Norveške i pronađe njegov grob, ostavi cveće, zapali sveću, prekrsti se i pomoli - priča Ana, profesorka književnosti za lokalni portal Jugmedia.

Leskovčanin Milorad Damnjanović bio je u jednom od pet radnih logora na severu Norveške, iznad polarnog kruga, a iz tih logora logoraši su golim rukama gradili takozvani Krvavi put.

Milorad Damnjanovic

- To su bili najstrašniji logori nacističke Nemačke. Logoraši su radili i živeli u nehumanim uslovima, na temperaturi do minus 40 stepeni, gladni i bosi, pod svakodnevnim batinjanjima i drugim torturama. Gradili su čuveni Krvavi put golim rukama, pa je moj deda usled takvih uslova dobio tuberkolozu, kao i mnogi njegovi sapatnici. Prebačen je u središnji deo Norveške u bolesnički kamp Ejzant -  priča Ana.
Milorad Damnjanović nije preživeo tuberkolozu. Pokopan je sa ostalim mučenicima nedaleko od bolesničkog kampa, ali je kasnije nadošla reka poplavila grobove i izbacila kosti. Norveški narod i norveške vlasti su pokupile kosti i pohranile ih u memorijalnom parku Moholtu, u blizini grada Trondhajm, gde je bila krajnja tačka putovanja uporne Leskovčanke, koja nije zaboravila pretke.

- Kada sam dotakla ploču sa njegovim imenom i prezimenom, prvo sam bila u neverici što vidim i dodirujem njegovu večnu mučeničku kuću, pa onda tugu, ponos i na kraju jezu - priseća se Ana o svom traganju, o čemu je govorila i na javnom času u leskovačkoj biblioteci.

Priča da joj je najviše pomogao norveški istoričar Knut Floviktorenes i njegove kolege, ali i mnogi građani iz obližnjih mesta. Iz Norveške se vraćala spokojna, ali kada je stigla u rodni grad ponovo je obuzela tuga.
- Jedino sam majci mogla da ispričam, jer roditelji mog dede su davno umrli, a njegova braća pobijena tokom Drugog svestkog rata negde u Srbiji. Umrle su i sestre mog dede. Svi su otišli ne znajući gde su kosti njihovih sinova i braće. I onda shvatite da nemate kome da kažete - priča Ana sa tugom u očima.
Odlučila je da ne ostane samo na pronalasku groba Milorada Damnjanovića, već da nađe i grobove dvojice njegove braće. Kaže da je već prikupila mnogo podataka, ali da joj nedostaje i zvanična potvrda.

SKINI APLIKACIJU

glas javnosti android
glas javnosti IOS


POVEZANE VESTI




KOMENTAR