Dragocjena je nevelika knjiga sjećanja Ćopićevih prijatelja i savremenika, posebno akademika iz SANU, koja se pojavila u znaku Memento mori nakon Ćopićene smrti. Sa samotnicom, Brankovom udovicom Bogdankom - Cicom, razgovarao sam u više navrata o njegovom posljednjem skoku. Nije lijepo reći sve što čovjek sazna u vrijeme tuge i bola. Reći ću da sam u Muzeju pripremao Ćopićevu Ratnu teku iz 1943. kao fototipsko izdanje, sjajan dokument, poput Mešinih rukopisa, koje smo izdali te godine. Za „uspomenu i dugo sjećanje“ od gospođe Cice dobio sam izlizanu olovčicu s kojom je Ćopić napisao prvu verziju testamenta...

Dolazak u Beograd

U Beograd je došao sa pobjednicama oktobra 1944. godine, prenoćio prvu noć u oslobođenom glavnom gradu pod Savskim mostom i pod njim, 42 godine kasnije, stavio tačku na svoj život. U zavičaju, međutim, nije prestajao da se smije, onim smijehom koji ga je identifikovao sa ljudima koji ga stvaraju, bolje i više od svih objekcija i deskripcije i „dežurne“ i „učene“ književne kritike. Jer, smijeh je - tako je govorio Bergson u svom čuvenom eseju „O smijehu“ - potiskivanje tame iz sebe i projektovanje zamišljene sreće za druge... Ćopić, taj književni gorostas, to kaže ovako:

„Ima pravo Mihiz - humorom sam liječio i svoje i tuđe rane, spasavao čovjeka i tugovao nad njim. Čak je i Desanka Maksimović napisala u jednom predgovoru: „Branko Ćopić je u osnovi tužan pesnik!“ Ne znam pravo odakle ta tuga. Valjda mi je žao čovjeka. Tek vidim, pročitaše me i Mihiz i Desanka. Osobito taj lukavi i pronicljivi Mihiz od kojeg ništa ne možeš sakriti“.

„Kako je teško kad je čovjek sam. Nigdje nikoga, nigdje topla, živa čovjeka, Božjeg stvora koji ti je blizak, a čovjek zaželi da mu neko kaže dobru, prijateljsku riječ, zaželi da s nekim progovori o svojim brigama i svojoj nevolji, pa makar i s nijemim Božjim stvorenjem, s magaretom ili s paščetom. Ipak, doći će ljudi, čuće za riječ, a to je još jedino što je ostalo i što teši u ovim maglama“.  Autor ovih redova se opredijelio za Branka Ćopića prije građanskog rata u Bosni i Hercegovini, a posebno u ovom ratu, jer ga je Branko slutio, što se čulno vidi u njegovoj posveti „Bašte sljezove boje“ prijatelju iz studentskih dana i ustaškoj žrtvi u Jasenovcu Ziji Dizdareviću, a nakon 26. marta 1984. godine, kada je - poput Jesenjina i Majakovskog, Džeka Londona, Hemingveja, Miljkovića i nebroja drugih, odlučio da zavijek za sebe odagna „i crne konje i crne potkovice“, meni Ćopić navraća, kao i Nikola Koljević, iz guste šume četinara i opominje zbog crnog puta kojim sam krenuo, ispaljen u život kao hitac iz puške. Vidim ga u društvu sa velikim Krajišnicima - kumom Skenderom, najmlađim prvoborcem Kozare Mladenom Oljačom, vidim ga u krhotinama slupanog mu spomenika u Bosanskoj Krupi, prepoznajem ga okruženog seljacima u Hašanima, koji mu vade Borbu iz džepa i u njen papir motaju svoju ljutu škiju govoreći da je Borba dobar list za pušenje. Vidim ga u tami groba, u slavi koja ne tani.

Umoran zbog nesreće drugih

Ežen Jonesko je u Dnevniku iznio bezmalo istovjetan zapis, kao i Ćopić, o nesreći ljudi koju preuzimaju na sebe samokažnjavanjem, i zbog nje pate, neizlječivo, ne smatrajući to usudom, ali svakako osjećajući zajednički usud:

„Uvijek sam se u životu osjećao umornim zbog nesreće drugih ljudi. Osjećao sam da je čitav život bio na mojim plećima. Dok su drugi ljudi olakšavali svoj jad time što su druge mrzili, nanosili im bol, ja sam za ve njih patio; što sam pisao veseline stvari, postajao sam sve više melanholičan...“

I ovo popularno i slavljeno lice Arlekina, kao i Ćopićevo, bezmalo na isti način, prekrila je neprebolna tuga i neprozirna tama! Kod mnogih velikih ljudi, kojima su svi putevi svijeta, slave i slavodobiti, bila širom otvorena, neočekivano su suze na onu jednu jedinu (višegradsku) stazu, kojom se ulazi i izlazi iz života. Ali, Mihiz nas opet poziva u svoje provokativno društvo i mi taj poziv sa zahvalnošću prihvatamo. Kaže:

„Kada je ono došlo iz štaba da nema Boga, gde je denuo svetački lik i blagu dušu svoga đeda Rade i svoje bosonogo detinjstvo? Da li je on čupao iz korena i presađivao svoj krajiški svet, ili su to i njih i njega zajedno prevodili u novu veru u gorovitoj i vučarnoj zemlji Bosni?“

Mihiz je lukav! - rekao je Ćopić i rekao je istinu!

Zapravo, Mihiz je u pravu. Jer, njegove natuknice imaju „pravosnažno“ dejstvo na Ćopićev život, na mentalne devijacije, zato što se morao mijenjati kako je odmicalo vrijeme NOB i ustanka“, koji su se sa distance prikazivali u drugačijem svjetlu, i sa posve drugačijim etičkim značenjima. Ono što je mladi Ćopić stidljivo naslućivao i u svojim ranim radovima pripominjao kao buduće krupne mrlje na korpusu vlasti, kasnije će, u zrelim godinama, shvatiti da su to bli i psihički porivi u njemu, nagovješteni kroz melanholiju i nevoljeno samovanje, a produbljeni kroz neposredne iskaze od kojih smo neke citirali.

Smije li se reći istina o vlastima

NJegov prijatelj Oskar Davičo rekao je: „Dok su na vlasti neprijatelji - lako je kresati istine, jer ubijaju neprijatelja!( Poezija i otpori). Ali, ni Davičo, ni Čolaković nisu odgovorili na Ćopićevo pitanje smije li se kroz satiru iznijeti istina o vlastima „radnog naroda“ za što je i sam u mladosti dao neizmjerno veliku žrtvu.

Sve je to u mladom piscu stvaralo negativnu psihičku energiju, čiji odnos, po Sigmundu Frojdu, daje primjernu dinamiku stvaralačkoj ličnosti. On je stao na stranu naroda, iz elementarnih, dakle, egzistencijalnih razloga - zbog opstanka na zemlji. Jer, nasilna smrt je stalno lebdjela i nad njegovom glavom, najmonstruoznija smrt Pavelićevih krvnika i krvoloka, kakve istorija nije zapamtila.

Odjednom su, kao iz sna luđaka, oživjeli „biskupski mlinovi“ u Đakovu sa srpskim sužnjevima „privatni centri“ na raznim mjestima oko njegovog Ključa i Hašana, bodljikave žice, zaražene barake kao šipak napunjene „šizmaticima, Židovima i Ciganima“, ogromni „konc-lageri sa pećima i kazanima za pečenje i kuvanje „nepoćudnih“, maljevi i toljage nad Savom, Sanom i Unom, vješanje, vađenje očiju, zabijanje eksera pod nokte, čupanje kose i brade, takmičenja ukoljica u brzini ubijanja „narukvicama“ - noževima koji su bili smotani oko rake, što je impresivno opisao moj pokojni prijatelj LJubo Jandrić, i sam zatočenik Jasenovca, u romanu koji nosi ime najstrašnijeg mučilišta Srba - Jasenovac.

Sutra: Hrabri su oni koji se najvise plaše